Bazelski kvartovi

«Gundeli» službeno se od 1194. zove «Cundoltingin» i sve do 1870. bio je pospano seosko naselje s jedva 30 kuća — dok jedno nekretninsko društvo iz Mainza 1872. nije otkupilo 72 hektara zemlje i dalo izgraditi četvrt u roku od nekoliko desetljeća po američkom rasterskom uzorku. Iz straha od «njemačke prevlasti» planirani nazivi ulica u zadnji su čas odbačeni: glavna os od tada se zove Dornacherstrasse, po bitci kod Dornacha 1499., a trgovi Tell- i Winkelriedplatz nazvani su po švicarskim narodnim herojima. Danas je Gundeldingen najgušće naseljena četvrt Basela — «grad u gradu», kako je naziva list Tageswoche: konzervativan u središtu, dinamičan na rubovima. Obilježje četvrti je Gundeldinger Feld, nekadašnja tvornica strojeva Burckhardt/Sulzer, koja je od 2000. pretvorena u kulturni areal s dvoranom za penjanje, kazalištem Theater Süd, vlastitom pivovarom i posve mračnim restoranom blindekuh, u kojem poslužuju slijepe i slabovidne osobe. Margarethenpark je dostupan pješice, kao i brojni restorani, kafići i bio-tržnica duž ulice Güterstrasse. Do Roche pješice se stiže za 15 minuta, do kolodvora SBB tramvajem za 5 minuta.

Naziv Bachletten otkriva podrijetlo: «Letten» je glinasto tlo, kakvo se nekoć protezalo uz potoke Birsig i Rümelinbach kroz močvarno područje. Do 1870. ovdje su bila otvorena polja — zatim je u roku od nekoliko desetljeća nastala vilinska četvrt u stilu secesije (Jugendstil), sa crkvom Pauluskirche, koju je 1898. sagradio Carl Moser, kao središtem. S oko 42% zelenih površina Bachletten spada među najzelenije baselske četvrti; u dijalektu ju od milja, ali s prizvukom podsmijeha, nazivaju «Bläächdalbe» ili «Alumyyniumdalbe» — aluzija na obližnji, znatno otmjeniji St. Alban («Dalbe»). Zolli, 1874. otvoren i najstariji zoološki vrt Švicarske, nalazi se izravno na granici četvrti — tramvajsko stajalište stoga se logično zove «Zoo Bachletten». Schützenmatte, neslužbeno nazvana «baselski Hyde Park», služi kao velika sportska livada. Sliku četvrti oblikuju karakteristične stambene ulice sa starim zgradama, privatni vrtovi i niska gustoća gradnje; upadljivo velik broj liječničkih i terapeutskih ordinacija oko ulice Schweizergasse donio je četvrti glas mjesta osobito omiljenog među liječnicima. Margarethenpark je dostupan pješice. Do kolodvora SBB tramvaj 17 vozi 8 minuta.

St. Johann nosi ime po Ivanovačkom redu (Johanniterorden), koji je ovdje 1206. osnovao komandu — Kelti su se naselili već stoljećima ranije u blizini današnje Voltastrasse. Industrijski karakter četvrti od 1886. oblikovala je tvornica bojila Kern & Sandoz u ulici Gasstrasse, iz koje je preko Sandoza i spajanja s Ciba-Geigyjem 1996. nastao današnji koncern Novartis. Od 2001. tvornički areal se prema generalnom planu arhitekta Vittoria Magnaga Lampugnanija pretvara u Novartis Campus — sa zgradama devet dobitnika Pritzkerove nagrade (među ostalima Frank Gehry, SANAA, Diener & Diener, Tadao Ando, Renzo Piano), što predstavlja svjetski jedinstvenu gustoću zvjezdane arhitekture na jednom jedinom tvrtkinom kompleksu. Glavno sjedište Rochea sa svojim tornjevima odavde je dobro vidljivo na drugoj strani Rajne. St. Johanns-Park uz Rajnu skulpturama svinja i gusaka za penjanje podsjeća na nekadašnju namjenu zemljišta kao pašnjaka, a šetnica uz obalu Rajne vodi sve do Huningua u Francuskoj — Alzas je doslovno pred vratima. Kuriozitet: kolodvor St. Johann formalno pripada SBB-u, ali ga isključivo opslužuju francuski vlakovi — jedan je od samo dva takva «kolodvora duha» u Švicarskoj. Subotom privlači tržnica na Vogesenplatzu, jedna od najstarijih baselskih četvrtnih tržnica.

Kleinbasel je sve do 1392. bio samostalan grad s vlastitim sudstvom, prije nego što je za 29.800 gulden prodan Grossbaselu i pripojen. Stariji od tog ujedinjenja je Vogel Gryff: prvi put dokumentiran 1304., i danas sva tri kleinbaselska počasna društva — Wild Maa, Leu i Vogel Gryff — plešu jednog siječanjskog dana na mostu Mittlere Rheinbrücke, dok Wild Maa niz Rajnu plovi na splavi. Prema legendi Lällekönig na strani Grossbasela Kleinbaselcima još danas drsko pokazuje jezik — povjesničari ipak tu priču smatraju mitom. Desni luk Rajne danas obilježava kontrast: Roche-Turm 2 visok je 205 metara i najviša je zgrada Švicarske, dok Klybeck i Kleinhüningen nude jedne od najpovoljnijih najamnina u kantonu. Rajnska luka Kleinhüningen, u pogonu od 1922., jedina je švicarska luka povezana s morem i svijetom te obrađuje oko 10% svog švicarskog uvoza. Tržnica Markthalle iz 1929. nekoć je imala treću najveću armiranobetonsku kupolu na svijetu, a danas služi kao tržna i event-dvorana. Badischer Bahnhof, njemački kolodvor na švicarskom tlu, izravno povezuje s Freiburgom i Karlsruheom. Rheinpromenade, Claraplatz i muzej Tinguely (Mario Botta) omiljena su mjesta okupljanja, a areal Klybeck na 300.000 m² pretvara se u novi gradski dio.

Naziv Bruderholz potječe od «Waldbrüder» — pustinjaka koji su u srednjem vijeku živjeli u šumskim pojasevima brda. Geološki gledano, brdo je plodan lesni greben koji je sve do oko 1920. korišten gotovo isključivo u poljoprivredne svrhe. Tek nakon toga prema planu je nastala reprezentativna vilinska četvrt za imućno građanstvo; 1928. Bruderholz je administrativno odvojen od Gundeldingena i postao samostalna četvrt. U narodu se brdo i danas naziva «Bonzenhügel» — ne posve neopravdano: svaki osmi stanovnik je milijunaš, više nego dvostruko više nego što je gradski prosjek, a stopa mature s 58,7% najviša je od svih baselskih četvrti. S 71% zelenih površina Bruderholz je ujedno i najzelenija gradska četvrt Basela. Vodotoranj visok 30 metara, sagrađen 1926., slobodno je dostupan i nudi panoramski pogled na grad. Zdravstvenu skrb u četvrti pruža Kantonsspital Baselland, lokacija Bruderholz. Automobil je koristan — tramvaji 15 i 16 do centra grada voze oko 12 minuta. Cijene najma spadaju među najviše u kantonu.

Baselska starogradska jezgra (Altstadt) leži gotovo točno unutar gradskih zidina iz 1200. godine i seže u povijest dužu od 2000 godina, od rimske trgovačke rute duž današnje Freie Strasse (prvi put spomenute 1241. kao «libera strata») do najstarijeg sveučilišta Švicarske. Ono je 1460. papinskom bulom otvoreno izravno u katedrali Münster, a nastalo je iz Baselskog koncila (1432.–48.) — Erasmo Roterdamski ovdje je predavao i učinio Basel središtem europskog humanizma. Kunstmuseum Basel, osnovan 1661., spada među najstarije javne umjetničke zbirke na svijetu. S Pfalza, slobodne terase odmah iza katedrale Münster, pogled seže sve do Dreiländerecka (točke gdje se spajaju tri zemlje), a po vedrim danima i do Schwarzwalda — vidikovac koji upotpunjuju tri skele bez vlastitog pogona, koje pokreće isključivo riječna struja. Na Marktplatzu se gotovo svakodnevno održava najstarija i najveća gradska tržnica svježih proizvoda. Vrhunac godine je baselski Fasnacht (karneval): na «Morgestraich» ponedjeljkom u 4 sata ujutro gase se sva svjetla u centru grada, prije nego što tisuće bubnjara i svirača frule krenu uskim uličicama — «drey scheenschte Dääg» (tri najljepša dana) grada. Freie Strasse i Barfüsserplatz ostaju komercijalne osi.

St. Alban je jedna od najstarijih i najekskluzivnijih baselskih četvrti — u dijalektu jednostavno zvana «Dalbe», s vlastitom «Dalbekirche» i «Dalbedoor». Uske uličice, vodeni kanali i dolina St. Alban-Tal, nazvana i «Klein-Venedig» (mala Venecija), obilježavaju izgled četvrti. Već u 12. stoljeću samostan St. Alban-Kloster dao je izgraditi kanal St. Alban-Teich za pogon mlinova; od kasnog srednjeg vijeka ovdje se gotovo 450 godina neprekidno proizvodio papir, sve do 1924. — danas na to podsjeća Basler Papiermühle kao živi muzej. St. Alban-Tor, sačuvani dio srednjovjekovnih gradskih zidina, nalazi se usred četvrti, kao i Museum für Gegenwartskunst odmah pored papirnog mlina. St. Alban je tradicionalno dom «Daiga», starog baselskog patricijata — obitelji poput Bernoulli, Burckhardt, Merian ili Sarasin, koje su se nekoć od ostatka grada razlikovale suzdržanim bogatstvom, pa čak i vlastitim inicijalima na poštanskom sandučiću umjesto punog imena. Smješten je izravno uz Rajnu i oduvijek je bio prebivalište mnogih imućnih baselskih obitelji.

Naziv Breite potječe od «die Gebreite», naziva zemljišta iz 14. stoljeća — unatoč nazivu, četvrt smještena između Birsa i Rajne na jugu Basela zapravo je uska i zelena. Izgrađena od sredine 19. stoljeća, Breite je sve do 1950. bila klasična radnička četvrt: više od polovice stanovništva radilo je u nekoć najvažnijoj baselskoj izvoznoj grani, industriji svilenih vrpci, ili u građevinarstvu, a četvrt je desetljećima bila uporište socijaldemokracije. U dijalektu se stanovnici i danas nazivaju «Braitlemer» ili «Braiti». Breite je do danas sačuvala svoj prizemljeni, jednostavan karakter i uglavnom je pošteđena gentrifikacije. Rheinbad Breite, riječno kupalište od čelika s restoranom, sagrađeno 1898., jedno je od najstarijih još uvijek aktivnih kupališta Basela. Svakog kolovoza četvrt na Birsköpfliju slavi vlastiti «Breilemerfest». Park Birsköpfli-Park i šetnice uz obalu Rajne čine četvrt omiljenom među trkačima i onima koji traže odmor, a tradicionalne gostionice (Beizen) obilježavaju izgled ulica.

Četvrt Gotthelf nazvana je po švicarskom piscu Jeremiasu Gotthelfu, a nastala je prije oko 130 godina kao planirana četvrt za srednji sloj nakon rušenja gradskih zidina. Svoje današnje, jedinstveno lice dobila je prije svega u 1920-ima i 1930-ima zaslugom arhitekata Wilhelma Emila Baumgartnera i Hansa Hindermanna, koji su samo ovdje realizirali preko 300 gradski karakterističnih «Baumgartnerhäuser» (Baumgartnerovih kuća). Kuriozitet: na ulici «Im langen Loh» sa svakim se korakom mijenja kanton — jedna strana pripada Basel-Stadtu, druga Allschwilu u kantonu Basel-Landschaft. Statistički zanimljivo: Gotthelf ima najveći udio žena od svih baselskih četvrti. Smatra se otmjenom četvrti za srednji sloj: mirne aleje s malo prometa poput St. Gallerringa, praktički svaka kuća ima vlastiti prednji vrt, mnogo zelenih površina — tranzitni promet gotovo u potpunosti ostaje na rubnim ulicama Allschwilerstrasse i Spalenring. Gotthelf leži na zapadnom rubu grada, između Iselina na sjeveru, Allschwila na zapadu, Bachlettena na jugu i Am Ringa na istoku. Unatoč položaju na rubu grada, centar grada je dobro dostupan.

Četvrt se pri svom osnutku 1904. isprva zvala «Hegenheim» — po susjednom alzaškom selu. Budući da je dio stanovništva odbijao naziv koji je zvučao «strano», četvrt je 1932. preimenovana u Iselin, po školi Isaak-Iselin-Schule. Baselski filozof prosvjetiteljstva Isaak Iselin (1728.–1782.) na putovanju u Pariz 1752. upoznao je i Rousseaua i prirodoslovca Buffona; 1777. osnovao je GGG Basel, društvo za promicanje općekorisnih djelatnosti koje je aktivno do danas. Iselin leži na baselskom zapadu, između St. Johanna na sjeveru, Allschwila i francuske granice kod St-Louisa na zapadu, Gotthelfa na jugu i Am Ringa na istoku — s oko 17.000 stanovnika treća je najveća četvrt grada. Najljepše obilježje je Strassburgerallee sa svojim veličanstvenim kestenovim stablima. Rekreacijsko područje Bachgraben s vrtnim bazenom i mini-golfom nalazi se odmah pored, kao i life-sciences klaster Bachgraben u Allschwilu. Klasična, gusto naseljena stambena četvrt s nešto prometnog opterećenja duž Wasgenringa.

Riehen je nastao kao alemansko naselje u 6. stoljeću; naziv je dokumentiran od 1113. godine. Grad Basel kupio je selo 1522. — svoje posljednje veliko teritorijalno stjecanje prije reformacije — i sve do duboko u 20. stoljeće Riehen je ostao seosko i vinogradarsko naselje. Vlastita vinogradarska površina na Schlipfu seže sve do njemačke granice: pri okretanju na kraju redova čokota traktor doslovno prelazi državnu granicu, a 1200-godišnja tradicija vinogradarstva ovdje se nastavlja do danas. Svjetski poznata je Fondation Beyeler, otvorena 1997., djelo zvjezdanog arhitekta Renza Piana, smještena u parku imanja Berower-Gut s pogledom na Lange Erlen, najveće šumsko područje Basela. Povijesna jezgra sela s kućom Wettsteinhaus podsjeća na Johanna Rudolfa Wettsteina, baselskog gradonačelnika koji je 1648. u Vestfalskom miru osigurao neovisnost Švicarske Konfederacije od Svetog Rimskog Carstva — danas se u kući nalazi muzej MUKS. Unatoč seoskom dojmu, Riehen redovito spada među najugodnija mjesta za život u regiji — na rang-listi Basler Kantonalbank zauzeo je prvo mjesto među 50 općina sjeverozapadne Švicarske. Tramvaj 6 povezuje Riehen s kolodvorom Badischer Bahnhof i centrom; općina ima vlastito općinsko vijeće.

Binningen se prvi put spominje u ispravama 1004. godine — 2004. općina je proslavila 1000. godišnjicu postojanja. Do razdvajanja kantona 1833. selo je pripadalo području grada Basela; Bottmingen je sve do 1837. bio čak dio samog Binningena. Središte povijesne jezgre sela je dvorac Schloss Binningen iz 1290-ih, vodena utvrda koja nikada nije imala upravnu funkciju, već je uvijek služila kao prebivalište — danas u njoj djeluje restoran i mali hotel. Kupalište Sonnenbad St. Margarethen, otvoreni bazen iz 1903., spada među najstarija još uvijek aktivna kupališta regije. Tramvaj 10 kroz Binningen od 1986. je najduža međunarodna tramvajska linija Europe i vodi preko francuskog državnog područja sve do Rodersdorfa. Binningen spada među najimućnije općine Baselbieta i bio je dom poznatih osoba: ovdje je odrastao glumac i pisac Curt Goetz, ovdje je rođen konstruktor automobila Peter Monteverdi. Mirne stambene lokacije, mnogo obiteljskih kuća — tramvaj 10 vozi bez presjedanja do Aeschenplatza. Dobre škole i mogućnosti kupovine su na raspolaganju, a do Novartis Campusa je tek nekoliko minuta.

Allschwil se prvi put spominje 1033. kao «Almswilre»; u četvrti Neu-Allschwil 1937. otkriveno je galoromsko grobno polje iz vremena oko Kristova rođenja — jedan od najstarijih nalaza te vrste sjeverno od Alpa. Zajedno sa susjednim selom Schönenbuch, Allschwil je jedino selo u regiji s izraženim alzaškim karakterom Sundgaua: kuće s fahverkom (drvenom konstrukcijom) i uske uličice u povijesnoj jezgri sela, s gotičkom seoskom crkvom St. Peter und Paul (drvene figure iz oko 1500.) kao najstarijom građevinom. Vodotoranj visok oko 40 metara s liftom nudi slobodan pogled sve do Schwarzwalda. Sasvim drugačiji je Bachgraben-Campus na sjeveru: ovdje se nalazi sjedište farmaceutske tvrtke Idorsia (nasljednice Acteliona nakon preuzimanja od strane Johnson & Johnsona 2017.), smješteno u zgradi koju su projektirali Herzog & de Meuron. «Basel Supercluster» oko kampusa okuplja preko 800 life-sciences tvrtki i oko 33.000 stručnjaka — jedan od najznačajnijih klastera Europe. Na arealu Ziegelei trenutno nastaje nova stambena četvrt za 500 do 600 stanovnika. Tramvaj 6 i nekoliko autobusnih linija osiguravaju brz pristup za putnike na posao; iznimno je popularan među međunarodnim zaposlenicima farmaceutske industrije zbog kratkih putova na posao.

Muttenz seže sve do keltskog i brončanog doba: grobni nalazi na Wartenbergu, brdu visokom 479 metara jugoistočno od sela, svjedoče o ranom naseljavanju. Na Wartenbergu su nekoć stajale tri srednjovjekovne utvrde, koje su 1356. razorene u velikom baselskom potresu — nakon toga je Hans Thüring Münch oko 1420. dao pretvoriti seosku crkvu St. Arbogast u utvrđenu crkvu, koja je do danas jedina sačuvana utvrđena crkva u Švicarskoj. Njezin dobrih sedam metara visok obrambeni zid s zupcima i ostacima dviju kula-vrata, kao i kosturnica (Beinhaus) sagrađena 1513. s freskama iz oko 1507., mogu se razgledati i danas. 1515. zadužena obitelj Münch bila je prisiljena prodati vlastelinstva Münchenstein, Muttenz i Wartenberg gradu Baselu. Moderni Muttenz snažno je industrijski obilježen: Rangirni kolodvor Basel bio je nekoć najveći u Švicarskoj, a u Schweizerhalleu se nalaze švicarske solane te pogoni Novartisa i Clarianta. Na 34 hektara velikom arealu Polyfeld, oko upečatljivog, kockastog kampusa FHNW s 4000 studenata, nastaje nova četvrt znanja i stanovanja. Povijesno središte sela sa srednjovjekovnom crkvom pritom čini privlačan kontrast. Kolodvor Muttenz nudi izravne veze S-Bahnom do Basel SBB za 8 minuta.

Do 1815. ovdje je stajalo tek nešto malo kuća — tek 1874. Birsfelden se odvojio od Muttenza i postao samostalna općina. Razdvajanjem kantona Birs je postao kantonalna granica, a Birsfelden carinska postaja, iz čega se razvio njegov karakter graničnog mjesta. Manje poznato: od 1920. do 1950. ovdje se na Sternenfeldu nalazio prvi zračni aerodrom Švicarske — već 1926. «najmoderniji u Švicarskoj», s linijama za London, Pariz i Amsterdam; 1930. ovdje je čak sletio i cepelin. Nakon njegovog zatvaranja 1937.–41. izgrađena je rajnska luka, odobrena s 94% glasova «za» stanovništva Baselbieta. Elektrana Kraftwerk Birsfelden, sagrađena 1954. s potpuno zastakljenom strojarnicom, do danas isporučuje oko 17% struje za regiju Basel i smatra se jednom od najznačajnijih poslijeratnih građevina regije. Na Birsköpfliju, mjestu spajanja Birsa i Rajne, kupanje i piknik su omiljeni među mještanima. Manje poznato: švicarsko sjedište proizvođača namještaja Vitra nalazi se u Birsfeldenu. Nekadašnje lučko područje dalje se razvija u modernu stambenu četvrt s novim zadružnim gradnjama. Tramvaj 3 povezuje s Baselom (Claraplatz, SBB) za 10–12 minuta.

Münchenstein, prvi put spomenut 1196. kao «Kekingen», svoje današnje ime duguje obitelji Münch, koja je ovdje na stijeni podigla utvrdu — «Münchs Stein». Mjesto je steklo tužnu slavu 14. lipnja 1891.: pri urušavanju željezničkog mosta preko Birsa, kojeg je izgradila tvrtka Gustavea Eiffela, poginulo je 73 ljudi — najteža željeznička nesreća u švicarskoj povijesti, koja je dovela do sustavne provjere svih željezničkih mostova u zemlji. Znatno manje poznato: u ljevaonici slova Haas, osnovanoj 1921. u Münchensteinu, razvijen je font Helvetica, jedan od najkorištenijih fontova na svijetu. 1912./13. nastankom vrtnog grada Gartenstadt Münchenstein nastalo je prvo zadružno naselje vrtnog grada u Švicarskoj — 36 kuća s prostranim vrtovima i danas su pod zaštitom. Na prekograničnom arealu Dreispitz smjestilo se odjednom nekoliko muzeja, uključujući Schaulager, koji su izgradili Herzog & de Meuron, i Kunsthaus Baselland. Nogometna zvijezda Roger Federer odrastao je u Münchensteinu. Mirno, zeleno mjesto s izravnom tramvajskom vezom (linije 10 i 11) do kolodvora Basel. Područje općine obuhvaća i povoljnije stambene blokove i vilinske lokacije uz Birspark, koji nudi puno prostora za slobodno vrijeme.

Therwil je dokumentiran u ispravama od 1223. godine i izvorno je pripadao samostanu Reichenau, prije nego što je 1518. prešao pod baselskog biskupa. Otvaranjem željeznice Birsigtalbahn 1887. dotad seosko vinogradarsko selo dobilo je izravnu željezničku vezu do Basela i postalo stambena općina aglomeracije. Katolička crkva St. Stephan iz 1627.–1631. do danas obilježava izgled mjesta; u nekadašnjoj župnoj kući iz 1607. seoski muzej izlaže, među ostalim, eksponate nekadašnje tvornice češljeva Baloid (1915.–1984.). S više od 10.000 stanovnika Therwil se službeno smatra gradom — no općinski predsjednik svjesno odbija da ga se naziva «gradonačelnikom» (Stadtpräsident), jer ne želi izgubiti seoski, izravan kontakt sa stanovnicima. Koliko ozbiljno Therwil shvaća svoj seoski život, pokazalo se na proslavi 799. godišnjice sela 2022.: općina je angažirala vlastitog poznatog sina, međunarodno uspješnog DJ-a Antoinea, koji je privukao oko 30.000 posjetitelja. Obiteljske kuće i prostrani vrtovi obilježavaju izgled mjesta u zelenom Leimentalu. Unatoč seoskom dojmu, dobro je dostupan: tramvaj 10 preko Binningena izravno do Basela, dobra veza s autocestom A18.

Arlesheim, glavno mjesto istoimenog okruga, poznat je po svojoj katedrali — jedinoj u Švicarskoj izgrađenoj kao rezidencija katedralnog kaptola. Godine 1679. baselski katedralni kaptol premjestio je ovamo sjedište i podigao baroknu katedralu (1680/81) zajedno s kanoničkim kućama oko Domplatza, koji je do danas sačuvan kao zatvorena cjelina. Slavne Silbermannove orgulje iz 1761. među najvažnijim su povijesnim orguljama u Europi. Jednako je jedinstven Ermitage: uređen 1785., najveći je engleski pejzažni vrt u Švicarskoj, s ribnjacima, špiljama i ruševinom Birseck. Do 1792. Arlesheim je pripadao Baselskoj biskupskoj kneževini, zatim je 22 godine bio francuski i 1815. pripojen kantonu Basel. Danas je otmjeno, zeleno mjesto za život — tramvaj 10 BLT-a vozi izravno u središte Basela.

Reinach, prvi put spomenut kao «Rinacho» pod baselskim biskupom Ludwigom Garewartom (1164–1176), od 2023. ima preko 20 000 stanovnika i jedna je od najvećih općina kantona Basel-Landschaft — no svjesno zadržava status općine. Stanovništvo je raslo u tri vala: u 18. stoljeću, s otvaranjem tramvajske linije u 20. te u najvećem poslijeratnom valu, kad je u samo 30 godina pristiglo 14 000 ljudi. Područje u podnožju Bruderholza proteže se od Birsa sa zaštićenom Reinacher Heide do 373 m. Unatoč brzom rastu, Reinach je sačuvao povijesnu jezgru. Tramvajska linija 11 BLT-a povezuje ga izravno s Baselom. Uravnoteženo mjesto za obitelji, zaposlene i starije.

Oberwil leži oko 5 km od Basela u dolini Leimental, na istočnoj padini Bielhübela. Na Bečkom kongresu 1815. Birseck — a s njim i Oberwil — pripao je kantonu Basel. U listopadu 2005. općina je prešla granicu od 10 000 stanovnika, ali službeno nije grad jer se svjesno odlučila protiv. Oberwil je regionalno školsko središte: uz nekoliko osnovnih škola i nižu srednju Hüslimatt, ovdje je Gymnasium Oberwil koji privlači učenike iz cijelog Leimentala. Tramvajska linija 10 BLT-a — koja prolazi kroz francuski teritorij do Rodersdorfa — stiže do centra za oko 15 minuta. Razne autobusne linije upotpunjuju mrežu. Oberwil je miran, obiteljski kraj seoskog karaktera i dobrih veza.

Magden leži u aargauskom Fricktalu, oko 15 km istočno od Basela, u dolini Magdenerbacha između šumovitih grebena i vinograda. Selo je staro — rimski tragovi i naselje koje je raslo stoljećima. Priroda je pred vratima, a grad na dvadesetak minuta.